Zajednica koja se brine o svojim članovima
Nj.s Sacinandana svami
Onaj tko kaže da je osobno Moj bhakta, nije Moj bhakta. No, onaj tko kaže da je bhakta Moga bhakte, taj je Moj bhakta." (Krišna Arjuni u Adi-purani)
Za vrijeme mog boravka u Americi, imao sam prosvjetljujući razgovor s Njegovom svetošću Radhanath maharajem. Upravo sam mu opisao moje planove u vezi "Vedskog puta" i pitao ga za mišljenje. Maharaja me je pogledao u oči i rekao: "Lijepo, no znaš li koji je pravi razlog što netko dođe u svjesnost Krišne?"
Razmislivši o mnogim razgovorima s bhaktama na tu temu, rekao sam: "Pa, bhakte koje sam pitao o tome rekli su da ih je oduševila filozofija." Radhanatha maharaja se nasmiješio. "Nisu u pravu," rekao je. "Filozofija je došla kasnije. Da bi ljudi otvorili srce filozofiji, trebaju vidjeti društvo koje funkcionira, zajednicu duhovnih ljudi koji pomažu jedni druge."
Nastavio je: "Ta 'preobrazba', kako je sociolozi nazivaju, je uvijek društveno iskustvo. Čovjek promatra neku zajednicu i odluči: Želim biti s tim ljudima više od bilo čega na svijetu."
Ljudi trebaju vidjeti da su bhakte uvijek spremni pomoći jedni drugima, da vide Boga u srcu drugih i da su na tim duhovnim osnovama stvorili zajednicu ljubavi i pažnje. Ako ljudi vide takvu zajednicu, odlučit će: "Ovo je za mene."
Zatim mi je Radhanatha maharaja ispričao o jednom čovjeku u Dallasu, koji je dolazio u hram dvadeset godina. Kad su ga bhakte pitali što ga sprječava da se preda, rekao je: "Vidio sam kako se odnosite prema gostima - onima koje samo povremeno srećete. Također sam vidio kako se odnosite prema vašim članovima. Radije ću zauvijek ostati gost."
Kakva tužna i bolna spoznaja. Od tog "vječnog gosta" možemo naučiti da smo možda dobri u privlačenju ljudi, no moramo još mnogo naučiti o tome kako se brinuti za njih jednom kad se požele više uključiti i pomoći im da ostanu stalno inspirirani.
Svim uvjetovanim dušama upravlja nekoliko temeljnih potreba. Želio bih istaknuti tri takve potrebe:
1. potreba za sigurnošću
2. potreba da budu voljene
3. potreba da izraze ljubav
Prva potreba je kako fizička, tako i emocionalna. Ostale dvije su potpuno emocionalne. Imamo, naravno, hrpu drugih potreba koje trebamo zadovoljiti - potrebna nam je npr. hrana, dobro zdravlje, neovisnost i ovisnost u isto vrijeme. No, te se potrebe mogu zadovoljiti relativno lako u usporedbi s tri koje sam ranije nabrojio (naravno, osim ako prolazimo kroz neko teško karmičko razdoblje te nam je suđeno da ostanemo bez hrane, odjeće, skloništa ili zdravlja.)
Zamislite osobu s dobrim primanjima, dobro uhranjenu, zdravu i uspješnu u društvu, no čija potreba za sigurnošću i primanjem i davanjem ljubavi nije ispunjena. Usprkos prividnom uspjehu, takva će se osoba osjećati tako jadno da će biti spremna ostaviti sav svoj uspjeh u zamjenu za ona tri blaga.
Zajednica ispunjena brigom i pažnjom posebno je namijenjena ispunjavanju tih triju važnih potreba, naravno, pored pokušaja da ispuni i druge ljudske potrebe.
S time u vezi želim vam ispričati jednu staru kršćansku priču koja upravo govori o zajednici brige i pažnje. Nekoć je razlika između raja i pakla bila vrlo mala - izgledali su gotovo isto. Dogodilo se da je neka osoba, koja je upravo napustila tijelo, stigla na vrata raja. Sveti Petar je otvorio vrata i upitao čovjeka: "Gdje želiš prebivati - u raju ili paklu?" Čovjek je bio iznenađen što uopće ima izbor te je odgovorio: "Pa, ne znam... u čemu je zapravo razlika?" Petar je rekao: "Pokazat ću ti, samo trebaš pričekati do ručka."
U dva sata, Petar povede pridošlicu u pakao na ručak. Kuće i okoliš su tamo izgledali dobro održavani, čak i luksuzni, a temperatura je - na čovjekovo iznenađenje - bila sasvim ugodna. Ušli su u veliku blagovaonu u kojoj su bili postavljeni okrugli stolovi. U sredini svakog stola stajala je povelika posuda, a postavljene žlice imale su neuobičajeno duge drške. Dvorana se iznenada ispunila ljudima, koji su posjedali za stolove i čekali na znak da počnu jesti. Činilo se da su izgladnjeli pa čak i pomalo očajni. Na znak sirene svatko je uzeo žlicu i uronio je u vrč. Bilo je jasno da je duga drška bila potrebna da svatko dosegne vrč, no zbog toga ljudi nisu uspijevali okrenuti žlicu i prinijeti je ustima. Pridošlica je shvatio da ljudi ovdje doslovno umiru od gladi. Zaprepašteno je pogledao Petra i rekao: "Ako nema vidljive razlike između raja i pakla, kako je onda u raju?" "Čekaj," rekao je Petar, "upravo smo propustili ručak u raju. Trebamo čekati večeru."
Kada je došlo vrijeme za večeru, Petar je poveo čovjeka u raj - ravno u blagovaonu. Ova dvorana bila je sasvim nalik onoj u paklu - isti stolovi, svaki s posudom punom hrane u sredini, žlice s dugačkom drškom... No, ovdje su ljudi izgledali uhranjeni i zadovoljni. Znak za početak jela nije bila sirena, već molitva, a nakon nje, svaki je čovjek, smiješeći se, uzeo svoju nespretnu, nezgrapnu žlicu, uronio je u posudu i - pružio svome susjedu za stolom, a njega je zauzvrat hranio netko drugi. Jelo se u ozračju ljubavi i brige. Pridošlica je čuo kako se ljudi veselo smiju i slave jedan drugoga i Svevišnjeg Gospodina. Shvatio je: raj je mjesto nesebičnosti, a pakao je za sebične. Raj je zajednica ljubavi i brige, a pakao zajednica borbe za opstanak.
Stvaranje dobre zajednice
Ako želimo stvoriti dobru zajednicu, trebamo početi s pravom spoznajom. Bhaktivinoda Thakura piše da za motiviranje ljudi koji se trebaju brinuti o drugima trebamo shvatiti tri stvari:
1. da su sva živa bića jednaka
2. prirodu bijede
3. da su za otklanjanje bijede potrebne odlučne i konkretne mjere
Te su spoznaje početak izgradnje zajednice, no one nisu dovoljne. Trebamo također stvoriti mogućnosti i sustav putem kojeg možemo ostvariti želju da zaista pružamo pomoć. Drugim riječima, nije dovoljno željeti pomoći bolesniku. Trebamo također izgraditi bolnicu koja će našu želju prevesti u akciju.
Da se vratim na razgovor s Radhanatha maharajom. Kad sam ga pitao kako je on uspio izgraditi zajednicu ljubavi i pažnje, nasmiješio se i rekao: "Odlučio sam napraviti sve suprotno od onoga kako se do sada radilo u ISKCON-u. Kada je ISKCON bio novi, misionarski pokret, glavna pažnja bila je posvećena širenju propovijedanja, posebno osnivanju hramova, tiskanju i dijeljenju knjiga. Bili smo više usredotočeni na projekt, a od ljudi koji su nam se priključivali, očekivalo se da služe u projektima. No, vidio sam da takav pristup neće opstati na duge staze, jer kad se nitko ne brine za potrebe ljudi, oni odlaze. Stoga sam izokrenuo stvar i pokušao razviti zajednicu usmjerenu na ljude."
Svi znamo kakav je uspjeh postigao Nj.s. Radhanatha maharaja. Zajednica Radha-Gopinatha raste iz godine u godinu. Trenutno ima oko 20.000 članova. Kako se možemo brinuti o tolikim ljudima? Ima više odgovora na to pitanje. Kao prvo, maharaja je uveo sustav 'counselinga'. Drugo, postoje brojni 'forumi' usredotočeni na pojedine vrste potreba - briga o starijim ljudima, mladim ljudima, škole, bolnice itd. Na primjer, osnovan je odbor za pomoć u traženju bračnog partnera, odbor za podršku brahmacarijima i slični odbori koji daju specijaliziranu podršku grupama. Drugim riječima, njegovi planovi se ne sastoje samo od dobrih namjera, već od praktičnih mjera kroz koje se manifestiraju želje bhakta da ponude svoju ljubav, brigu i pažnju.
(izvadak iz članka)
