Riječ Sadhua
H.G. Urmila devi dasi
dio seminara o Sri Isopanisadi, održanog na Radhadeshu u Belgiji u srpnju 2003.
POZNAVATI ZNANJE I NEZNANJE
Ponekad se dogodi da se kakva muha zatekne u kući i ne zna kako van. Pokušavajući izaći, traži izlaz uz zidove ili pak uporno udara u ogledalo, a ako ima sreće, pronađe vrata ili otvoreni prozor pa uspije izaći na slobodu. Danas ćemo proučavati muhu koja pokušava izaći kroz ogledalo.
Svi mi nastojimo postati potpuni, pronaći ono što nam nedostaje, a zapravo u konačnici tragamo za vječnošću, znanjem i blaženstvom. Tragamo za tim u ovom svijetu i čini nam se da je to tu ispred nas. Čini se da ću ako dobijem novac dobiti i sigurnost. Ljudi žele biti sigurni da se neće razboljeti, da neće umrijeti. Zatim, želimo osjetilno uživati jer nam se čini da ćemo tako biti sretni. Mislimo da ćemo idući u školu steći znanje. Čini nam se da ćemo sigurnost i sreću dobiti ako uspijemo s odgovarajućom osobom razviti fini odnos. Pokušavamo dobiti te stvari za koje nam se čini da su pred nama. No, u pravilu se naše nade izjalove i ostanemo kratkih rukava. Nije ni čudo, kada je pravo rješenje IZA nas.
Mi smo tamo već bili, u predivnom duhovnom svijetu, no okrenuli smo mu leđa. Zato je pravo rješenje sada iza nas. Iako nam se čini da je pred nama. No, kad posegnemo za njim, jasno nam je da smo promašili. Što je to onda ispred nas? Mora da je ogledalo. Ono nas nikada neće zadovoljiti. Zato se moramo okrenuti na drugu stranu, odbaciti odraz i posegnuti za stvarnošću. A to je upravo suprotno od onoga što nam se čini da bismo trebali raditi ako želimo sreću.
Što se događa s onima koji vjeruju da je sreća na toj strani, kod ogledala? Jeste li vidjeli muhu koja uporno pokušava proći kroz ogledalo ili zatvoren prozor? Takva muha nikada ne traži vrata jer je uvjerena da će proći onuda kud je naumila.
Ovdje imamo neznanje, znanje i neznanje koje se doimlje poput znanja. Neznanje je zid, znanje su vrata, a neznanje koje izgleda poput znanja je ogledalo.
ZNANJE
Dakle, što je znanje? Prabhupadov komentar na mantru 10 Sri Isopanisade i Bhagavad gita 13. 8-12 nam govore o tome. Prvo što ćete primijetiti čitajući oba popisa bit će da se tu ne radi o onome što se na Zapadu uobičajeno smatra znanjem. Tu su činjenice, odnosno podaci koje treba znati - kao na primjer poznavanje bijeda rođenja, starosti, bolesti i smrti, ali neke od stvari s popisa su vještine, primjerice – ostati spokojan, tolerantan unatoč provokaciji s druge strane ili ne biti uzrok nespokojstva za druge... - a neke su vrijednosti, kao biti neokaljani bhakta. Zanimljivo je da obično kad Krišna govori o transcedentalnom znanju, onda je riječ o nečemu što nadilazi činjenice, vještine i vrijednosti. Obično je tu u prvom redu riječ o spoznajama. Realiziranoj mudrosti. Znanje o kojem se ovdje radi je proces. Možete primijetiti da su na ovom popisu dvije vrste stvari – neke su religijska načela, a neke su izravno povezane s bhakti. Postati neokaljani bhakta je očito bhakti, a ne biti vezan za životne potrepštine više nego li je neophodno za duhovni napredak nije samo po sebi bhakti, ali je temelj za nju.
Evo primjera koji to oslikava. Mi se sad nalazimo u ovoj sobi u kojoj su stolice, ploča, prozori, stol... Ništa od toga ne predstavlja prijenos znanja, ali mu pogoduje. Kad bismo ovaj sat pokušavali održati na pozornici, u hodniku ili u autobusu s kojim svi putuju na posao, bilo bi nam puno teže. Mnoge od stvari s ovog popisa su tu da bi olakšale dosizanje bhakti, iako one same po sebi nisu bhakti.
****Tako se definira znanje ovdje – ono što prestavlja dio procesa za razvijanje transcedentanog znanja ili ono što je temelj za dostizanje cilja, KRSNA PREME. ****
NEZNANJE
U primjeru koji smo prije dali s muhom, neznanje je predstavljeno zidovima. Kroz njih muha nikada neće izaći – samo će se iscrpiti uzaludno pokušavajući prodrijeti kroz njih i naposlijetku umrijeti. Neznanjem se smatra svaki način života koji nas vodi u suprotnom smjeru od KRSNA PREME. No, mnoge stvari u ovom svijetu koje prolaze kao znanje, zapravo su neznanje. ****Znanstvena objašnjenja uglavnom su samo spekulacije o spekulacijama i ne vode nas ni mrvu bliže duhovnom životu, no danas se smatraju znanjem.**** Tvrde na primjer da smo svi proistekli iz praiskonske juhe ili u psihologiji objašnjavaju odrđene obrasce ljudskog ponašanja činjenicom da nam je to bilo neophodno razviti u vremenu dok su nas jurili tigrovi... I takve stvari prolaze za znanje. Ili, ljudi znanjem smatraju najobičnije vještine – kako popraviti auto, spojiti se na internet i slično. No, to nije znanje. Jer nas niti vodi do samospoznaje, niti polaže temelje za nju. To je neznanje.
PSEUDO ZNANJE
Zatim je tu još neznanje koje se doimlje poput znanja. Ono je opasno, nalikuju vuku koji se prerušio u ovcu. Vukovi su opasni, no to znamo. Tako i za onu muhu zid ne predstavlja zapravo medij kroz koji misli da može izaći. Ne sliči joj na vrata. ****Muhe se obično ne zabijaju non stop u zid. Ali u prozorsko okno ili ogledalo da. Neznanje koje se doimlje poput znanja je vrlo opasno jer će ljudi uvijek iznova pokušavati tim putem doseći sreću. Prabhupada u komentaru navodi kako nas takvo tobožnje znanje pretvara u magarca koji juri za mrkvom na štapu.****
Suvremeno obrazovanje se predstavlja kao sustav koji će uskoro riješiti sve životne probleme. Kad sam ja bila na fakultetu govorilo se kako će znanost uskoro pronaći lijek za sve bolesti, kako ćemo uskoro moći živjeti pod vodom, na Mjesecu, kako će znanost pobijediti starenje pa i smrt... «Samo uzmite ovu tabletu i nikada nećete ostarjeti!» Ili one kreme za lice protiv starenja koje masno koštaju, a zapravo su sačinjene od 90 posto vode. Ljudi to smatraju znanošću, znanjem koje će im omogućiti sreću. Znanstvenici su postali suvremeni brahmane, mudraci. No, to je neznanje koje se doimlje kao znanje. Neki dan smo gledali nekakav video koji se zove Porijeklo svemira (tko je to uopće mogao snimiti?) na kojem znanstvenici zaključuju da je izvor svemira hladan, impersonalan stroj. To je njihova definicija Boga! No, to se progurava kao znanje, kao put k sreći, sigurnosti, životu, ljubavi, stabilnom društvu...
POBAČAJ I KONTRACEPCIJA
Evo jednog eklatantnog primjera – pobačaj i kontracepcija. Uvođenje tih medota opravdano je tvrdnjom da će spriječiti rađanje neželjene djece. Zvuči logično, zar ne – ako ne želiš djecu, uzimaš kontraceptivna sredstva ili pristaješ na pobačaj i neželjena djeca se ne rađaju. Ako je to točno, onda bismo mi danas, 30 godina nakon što je dozvoljen pobačaj, barem u zemljama u kojima postoji visoka stopa abortusa, trebali imati većinu djece koja su željena i voljena. Više ne bismo trebali imati vanbračne djece, a postotak spolno i slično zlostavljane dejce bi trebao biti ispod jedan posto. No, stvari se nisu tako razvijale. U SAD se danas više od jedne trećine djece rađa izvan braka. Arjuna je rekao da se cijelo društvo pretvara u kaos kada prevladaju neželjena djeca, varnasankara, a sociolozi će vam danas reći da se društvo počinje urušavati čim broj djece rođene van braka naraste na jednu četvrtinu. U SAD nema niti jedne države u kojoj je taj broj ispod 29 posto, a u mnogima je preko 40 posto. Sve više djece su žrtve zlostavljanja, i to i među takozvanim obrazovanim ljudima. Njihovo je rješenje zapravo još pogoršalo problem. Ovo je lijep primjer koji pokazuje kako je neznanje koje se doimlje poput znanja gore od neznanja. Društva u kojima se takve stvari ne događaju su puno bolja, makar na prvi pogled mogu izgledati nazadna. Zapravo su primitivna društva bolja od naizgled civiliziranih, naprednih društva koja se doimlju kao da napreduju prema nečemu dobrom, a u stvari su puno degradiranija od primitvnih sredina.
UČIMO NA ISKUSTVU – DA ILI NE
Vaiyasaki prabhu: Evo jednog primjera iz prakse. Djevojka je ostala trudna sa svojim mladićem koji ju je, čim je to doznao, odmah izabcio na ulicu. Nije imala apsolutno ništa i odlučila se za pobačaj. Kasnije je susrela bhaktu koji joj je dao knjigu i uskoro je postala bhakta.
Urmila mataji: Želiš li ti to reći da je takvo iskustvo onda dio procesa bhakti, jer je zapravo dovelo do bhakti?
Vaiyasaki prabhu: Pa ne baš, ali to je stvarni događaj. Što bi s njom bilo da nije imala takvo iskustvo, da joj je sve išlo kao po loju? Bi li onda postala bhaktom?
Urmila mataji: To je dobro pitanje. Neki dan sam govorila s posjetiteljkom u našem hramu i objašnjavala joj da postoje razni putevi, no svi oni ne vode do Boga. Na primjer, obožavanje demona. Ona se usprotivila rekavši da i taj put može voditi do Boga jer se obožavatelj može razočarati i onda se latiti pravo g puta. No, to ne znači da put vodi do Boga, već osoba u konkretnom slučaju stiže na pravi put uprkos tome što je krenula krivim. Ponekad se tako govori o ljudima koji se drogiraju ili su pijanice i u jednom im trenutku sine i zapitaju se «Što ja to radim od sebe?» To, međutim, ne znači da su takve aktivnosti povoljne za duhovni život. Činjenica da loše iskustvo nekoga može dovesti na put svjesnosti Krišne ne znači da nam je svima potrebno loše iskustvo. Slično ovome što ti zastupaš, govori i Daksa kad Naradi kaže kako nije ispravno postupio navevši njegoe sinove na odvojenost od svjetovna načina života. «Uskratio si im iskustvo,» kaže Daksa. «Oni su se trebali oženiti, imati djecu i patiti. Onda bi naučili i bili spremni za strogosti i odvojenost.» No, Srila Prabhupada u komentaru kaže da takav način razmišljanja nije ispravan. Nema tog iskustva koje će te dovesti do duhovnog života. U pitanju je jedino milost.
Iskustvo nas može učiniti otvorenijim da prihvatimo milost. Puno puta ljudi kažu da im djeca moraju najprije iskusiti kako je život okrutan da bi onda mogla doći do svjesnosti Krišne. No, koliko je takvog iskustva potrebno? Želite li ih zaraziti kolerom? Postaje pomalo apsurdno, zar ne?
Nepoznata mataji: Ali kaže se da učimo na temelju iskustva.
Urmila mataji: Da, ali zapravo bez milosti, ne učimo ništa. Poznajem ljude koji opetovano prolaze kroz isto loše iskusvo i ništa pri tom ne uče. Jedna moja prijateljica, već u poznim godinama ima iza sebe tri propala braka i niz usputnih odnosa u kojima je patila sve u 16, ali jedino što želi sada učiniti je – udati se ponovo. Izgleda da ponekad ne učimo na temelju iskustva. *****Iskustvo samo po sebi nema nekog značaja. Ako smo u stanju ispravno procijeniti to iskustvo, onda iz njega možemo naučiti. I prije nego li smo došli u dodir sa svjesnošću Krišne, svi smo mi imali razna iskustva. No, što smo iz njih naučili? Tek kad nam je netko objasnio što sva ta iskustva znače, mogli smo iz njih nešto naučiti.**** Na primjer, kaže se da je glavni razlog za proučavanje povijesti želja da ne ponovimo iste greške. (usput budi rečeno, povijest je još jedna od onih stvari koje se prerušavaju u znanje, a zapravo su neznanje.) A kako ide ona izreka?
...: Povijest se ponavlja.
Urmila mataji: Da, znači ponavljaju se uvijek iste greške. Ponavljaju ih ljudi koji proučavaju povijest... Koliko smo puta mi sami ponovili svoje greške?
To je vuk u odori ovce (pseudo znanje) i zato je vrlo opasno jer ga ne prepoznajete na pri pogled.
ZNATI ZNANJE I NEZNANJE
No, Sri Isopanisad kaže da moramo poznavati i znanje i neznanje. Što to zapravo znači? Znači li to da slijedite ovaj proces jedno vrijeme, a onda ga izvjesno vrijeme ne slijedite? Da provodite jedan dio dana kao pravi gentleman koji nikog ne uznemiruje, a drugi dio kao necivilizirana svinja koja pljuje na sve i sva? Ili pet sati dnevno ste jako ponizni, a drugih pet zainteresirani za slavu i ugled? Ili kažete, O.K., dosta sam bio uravnotežen, sad je vrijeme da se rastužim i veselim nad prolaznim stvarima? Što ta uputa zapravo znači?
....: Potrebno je poznavati neznanje da bismo ga mogli prepoznati.
Urmila mataji: Da, točno. Veliki dio sastri je tu da bismo prepoznali ono što trebamo izbjegavati. Naš proces se ne sastoji u tome da izbjegavamo neznanje. Budemo li meditirali na neznanje, bit ćemo u neznanju. Povijest u ISKCON-u to pokazuje na primjeru brahmacarija koji su neprestano mislili kako da izbjegnu žene i na kraju su se redom poženili. Ono o čemu stalno razmišljamo, to nam se događa. ***Naš proces je znanje, odnosno razvijanje privrženosti prema Kišni. Naš glavni proces nije razvijanje nevezanosti «Ovo je maya, ono je maya!» NE, naš glavni proces je «O, kako je Krišna prekrasan!» ALI, kad bismo smo to radili, lako bi nas zavarali vukovi u odjeći ovce. Kad bismo učili samo o Krišni i nikada se ne bismo potrudili uočiti što je maya, ne bismo je bili prepozanti kad se pojavi.*** U Ramayani je glasoviti primjer takvog ponašanja u priči o Rsyasrngi kojeg su zavele kurtizane jer nije imao pojma da uopće postoje dva spola.
Moramo poznavati jedno i drugo da bismo mogli razlikovati. Ako pozanjemo samo materiju, udarat ćemo glavom u zid. Ali ako znamo samo duh, zalijetat ćemo se u ogledalo.
JOŠ RAZLOGA ZA NEZNANJE
No, postoji još razloga zbog kojih je potrebno poznavati oboje, a ti su preživljavanje i upotrebljavanje svega za služenje Krišne. Dok nismo na razini paramahamse¹ o čijim tjelesnim potrebama brine Gospodin, morat ćemo se brinuti o potrebama svog tijela, a za to nam je potrebno neko materijalno znanje, koje je, u skladu s ovim definicijama, zapravo neznanje. Dobro je da se znam prevesti autom kako bih mogla doći u hram. Ili da znam uzgojiti povrće koje ću ponuditi Krišni...
U srednjem vijeku u Evropi crkva je bila izrazito protiv svakog svjetovnog znanja, smatrajući ga zlom. Tako su smatrali da žene imaju manje zubiju od muškaraca, jer je to ustvrdio Aristotel. Nitko se nije potrudio pobrojati ih jer je brojanje – zlo. Liječnici su s neopranim rukama porađali žene pa je stopa smrtnosti na porodu bila visoka. Bolesnike su u bolnici strpali u krevet s drugima koji su imali kakvo zarazno oboljenje pa se bolest samo širila. Zašto? Zato jer je proučavanje bolesti bilo smatrano zlom. Jedino je proučavanje Biblije bilo u redu.
Potom su krenuli u križarske ratove i sreli muslimane koji nisu imali takve sulude ideje. Evropljani su primijetili da njihovi neprijatelji u materijalnom pogledu puno bolje žive pa su se malo preispitali. Zaključili da ne mogu biti tako materijalno napredni, a da ne odbace religiju. I onda su odlučili u potpunosti izbaciti religiju i posvetiti se materijalnom znanju. Nije im palo na pamet da bi mogli imati i religiju i materijalno znanje istodobno. Renesansa je zapravo oživljavanje sekularizma².
Takva filozofija je još uvijek prisutna u društvima koja se temelje na europskim zasadima, kakvo je i američko. Ljudi nam znaju doći i onda nas pitaju, «Vaša djeca u gurukulama uče samo o Krišni, zar ne?» Podrazumijevajući da sigurno ne znaju kako pomnožiti dva sa dva. ***Veliki dio suvremenog stava znanosti prema religiji temelji se upravo na toj predodžbi da su duhovno znanje i materijalno znanje nespojivi. Da se nikakvo proučavanje neznanja (materije) ne može odvijati u religioznom društvu. Smatraju da su religiozni ljudi protiv znanja, da ne mogu napraviti ništa praktično.*** Ponekad se čuje mišljenje kako ne bismo bili tako napredni da smo svi religiozni, ne bismo se čak ni kupali...
Ta ideja je još prisutna. No, vedsko društvo nije bilo takvo. Ljudi su imali vrlo razvijenu svjesnost, živjeli su u skaldu s duhovnim načelima, no istodobno su poznavali znanost o neznanju. Znali su kako graditi kuće, i to bolje od nas. Gradili su kuće u skladu s prirodnim silama. Bili su boljeg zdravlja. Čak i s materijalne točke geldišta, u pogledu osjetilnog uživanja, u društvu usredotočenom na Boga i ta se potreba može puno bolje zadovoljiti.,
Moramo poznavati neznanje. Znati kako živjeti u ovom svijetu kao Krišnin sluga. U nektaru predanosti Prabhupda kaže, «Ako znamo kako iskoristiti diktafon za služenje Krišne, moramo ga upotrijebiti.»
Prabhupad kaže naš cilj nije uništiti temperaturu, već svesti je u zdrave okvire. Ne želimo umrijeti...
1. paramahamsa - potpuno čisti bhakta Svevišnjeg Gospodina, iznad
bilo kojeg utjecaja materijalne iluzije.
2. sekularizam - je pokret koji se zalaže za odvajanje i umanjivanje
značaja religije u javnom životu. Poznat je i pod
nazivom svjetovnost. Zalaže se za odvajanje Crkve od
države, te slobodu mišljenja.
