Dužnosti isposnika

Nj.s. Indradyumna Swami

Iz Indije sam se vratio u Južnu Afriku da se nekoliko dana odmorim u hramu u Durbanu. Uskoro je došlo vrijeme da krenem u New York na svoju propovjedačku turneju. Jedva sam čekao krenuti u akciju i zamolio sam bhakte da me odbace do zračne luke u Johannesburgu tri sata prije leta.
"Što ćeš tamo raditi toliko vremena?" pitao me jedan bhakta dok smo hodali prema terminalu.
"Učit ću stihove, telefonirati nekim prijateljima, možda ću malo čitati i mantrati," rekao sam.
"Oh," rekao je, "pa zar to nisi mogao učiniti u hramu?"
Nasmijao sam se: "Ne, nisam. Vjerovao ili ne, jedino vrijeme koje mogu odvojiti za sebe je kad sam na aerodromu. Zato volim doći malo ranije i iskoristiti to vrijeme."
Došavši na kontrolu putovnica, službenica me je sumnjičavo osmotrila. Pretpostavljam da nikad ranije nije vidjela Hare Krišna bhaktu.
"Koja je svrha vašeg posjeta?" hladno je pitala.
"Posjeta našim centrima," odgovorio sam smiješeći se.
Podigla je telefonsku slušalicu. Nisam mogao čuti razgovor, no bilo je jasno da razgovara o meni. Kad je završila razgovor, udarila je pečat u putovnicu i vratila mi je bez riječi.
Slegnuo sam ramenima i krenuo u čekaonicu. Do mog leta ostalo je još dva sata te sam krenuo dugim praznim hodnikom i sjeo na sjedište na posljednjem izlazu. Bilo je prohladno pa sam navukao džemper, a preko dhotija ovio čadar. Izvadio sam knjižicu sa stihovima i stavio je na sjedište pored mene, a na stolicu s druge strane poslagao sam sendviče i voće. Potom sam izvadio mobitel i zaokupio se pisanjem poruka.
Mora da sam tako pisao dobrih pola sata, kada sam začuo glasan smijeh i ugledao petoricu mladića, bijelaca u kasnim tinejdžerskim godinama koji su mi prilazili. Prije no što sam mogao ustati, već su bili preda mnom. Jedan od njih, u trapericama i majici, koji kao da je bio malo pripit, rekao je: "Znate, oduvijek sam želio uhvatiti nekog Hare Krišnu nasamo i premlatiti ga."
U prvi tren pomslio sam da se šali, no kad je počeo trljati zglobove na šakama, shvatio sam da govori ozbiljno.
Krenuo je naprijed i rekao: "Najprije ću ti izbiti zube." Jedan od ostalih dečki nervozno se ogledao i rekao: "Požuri Tony, prije no što netko naiđe."
"Začepi Davide," rugao mu se treći. "Ima vremena koliko hoćeš."
Pomislio sam da bih trebao pobjeći pa sam ustao, no jedan od njih me gurnuo natrag u stolicu.
"Ne ideš ti nikamo," rekao je Tony. "Nakon zubiju, razbit ću ti nos i iskopati oči. Vi prokleti Hare Krišne mi idete na živce."
Prijatelji su ga ohrabrivali. Pokušao sam ostati miran: "Nećete se izvući," rekao sam. "Ovo je aerodrom, sigurnosna zona. Uhvatit će vas. Otići ćete u zatvor."
"Vidjet ćemo," rekao je Tony, zgrabio me za džemper i povukao prema sebi. Zamahnuo je da me udari. Dok sam se borio s njim, krajičkom oka ugledao sam policajca oko 50 metara dalje, kako polako hoda prema nama, mada još ništa nije bio primijetio.
"Policija! povikao sam. "Policija! Policija!"
"Tony, moramo bježati," rekao je jedan.
Toni je pogledao iza sebe. Ugledavši policajca, pustio me i ustuknuo. "Hvala gospodine što ste nam pokazali put," glasno je rekao. "Izgleda da smo na krivom izlazu. Bolje da požurimo da nam ne pobjegne avion."
Zatim su on i njegovi prijatelji brzo krenuli niz hodnik, šaleći se dok su prolazili pored policajca.
"Što trebate?" pitao me policajac kad je nakon nekoliko sekundi stigao do mene.
"Oni dečki su me namjeravali prebiti," rekao sam.
Uzeo je svoj primopredajnik i izvijestio o incidentu. Pogledao sam niz hodnik, no mladića više nije bilo. "Hoćete li ih uhvatiti?" pitao sam.
"Naravno," rekao je policajac. "No, vjerojatno ih nećemo zadržati, osim ako želite podnijeti tužbu. To bi značilo da morate poći sa mnom, ispuniti formulare i vjerojatno propustiti let."
Malo sam razmislio i rekao: "Nema veze. Radije ću uhvatiti moj let."
Vjerojatno je primijetio da se tresem pa je rekao: "Sjest ću malo s vama."
Pozvao je službu sigurnosti, a zatim sjeo i tako smo pričali sigurno pola sata. Ispalo je da je već ranije imao susrete s bhaktama, dok je bio na dužnosti u Johannesburgu.
"Jednom ste vi momci pjevali u gradu kada su došli neki provokatori," pričao je. "Moji ljudi su ih odstranili. Cijenim vašu grupu kao bogobojazne ljude iako sam ja osobno anglikanac."
Dok smo pričali, putnici su polako dolazili i zauzimali okolna sjedišta. "Za jedan sat počinje ukrcaj. Moram ići," rekao je.
"Hvala vam na pomoći," rekao sam. "Došli ste baš u pravi trenutak."
"Netko tamo gore pazi na vas," rekao je pokazujući glavom nagore. "I još nešto. Spomenuli ste da obično putujete sami. Mislim da trebate putovati u društvu. Ili barem ne putujte u toj vašoj odjeći. To može privući pogrešne ljude."
"Hvala na savjetu," odgovorio sam.
Sjedio sam tako neko vrijeme i razmišljao o događaju. Kad je došao poziv na ukrcaj, pokupio sam prtljagu i stao u red. "Putovati sam je opasno," razmišljao sam. "No, to je dio sannyasa-dharme."
Sjetio sam se jednog od mojih najdražih komentara Srila Prabhupade:
"Dužnost isposnika je proživjeti cjelokupnu Božju kreaciju putujući sam kroz šume, brda, gradove, sela itd, da bi tako stekao vjeru u Boga i snagu uma, kao i da bi prosvijetlio stanovnike Božjom porukom. Sannyasi ima dužnost da sva ta iskušenja podnese bez straha." (Srimad-Bhagavatam 1.6.13. smisao)
No, također sam razmislio o savjetu policajca da ne nosim odjeću bhakte ako putujem sam na međunarodnim letovima.
U zrakoplovu sam sjeo pored nekog lijepo odjevenog poslovnog čovjeka. Malo sam zadrijemao, dok me sat i pol kasnije nije probudila posada koja je posluživala jelo, Ljubazno sam odbio. Dok je biznismen kraj mene jeo, počeo me ispitivati o svjesnosti Krišne, govoreći mi kako mu se naš pokret jako sviđa. Primijetio sam da i čovjek s druge strane prolaza također sluša naš razgovor. "Odlično," pomislio sam, "danas dvojica istovremeno dobijaju nektar."
Kasnije sam se prihvatio čitanja, no onaj policajac mi nije izlazio iz glave: "Nemojte barem putovati u vašim haljinama. To može privući pogrešne ljude."
"Milsim da je u pravu," rekao sam samome sebi, sjetivši se i one službenice koja mi je u Južnoj Africi udarila pečat u putovnicu. "Barem bih tako izbjegao probleme kod carinske i useljeničke kontrole."
Pomislio sam na nekoliko neugodnih iskustava koje sam doživio prilikom dolaska na američku granicu. Zatim sam pomislio na običnu odjeću koju sam imao u prtljagi pored sebe. Bila je pomalo stara i otrcana, no odlučio sam se presvući prije slijetanja.
Nekoliko sati kasnije, kad smo se približavali zračnoj luci J.F.Kennedy, otišao sam u toalet i presvukao se. Nikad neću zaboraviti iznenađeni pogled onog poslovnog čovjeka kad sam se vratio na sjedište. "Zašto ste zaboga to učinili?" pitao je.
Ispričao sam mu o incidentu u Johannesburgu.
"Ipak," rekao je, "trebate nositi svoju odjeću."
Čovjek preko puta cerekao se: "Ako već ne nosite svoju odjeću, onda barem odjenite nešto s više stila."
Sjeo sam i u sebi se smijao. Izgleda da čovjek ne može zadovoljiti svih, pomislio sam.
Sjetio sam se priče koju nam je jednom ispričao Srila Prabhupada: Neki starac i mladić putovali su zajedno jašući na konju. Put ih je vodio kroz neko selo.
"Pogledajte kako su okrutni ova dvojica," rekao je jedan prolaznik. "Obojica jašu na tom jadnom konju."
Starac sjaše i nastavi hodati iza konja. Uskoro su tako stigli do idućeg sela.
"Pogledajte," rekao je neki prolaznik, "snažni mladić jaše na konju, a jadni starac mora hodati."
Mladić skoči s konja, a starac ponovo uzjaše i tako su došli u iduće selo.
"Gledajte!" povikao je neki prolaznik." "Ovaj sebični starac jaše konja, a jadni dječak mora pješačiti."
Starac skoči s konja te obojica počnu pješačiti pored konja. Došli su u iduće selo.
"Pogledajte ove glupane," reče neka žena. "Umjesto da zajašu konja, oni obojica pješače."
Kad smo sletjeli u New York, prošao sam kroz kontrole bez incidenata i uskoro uhvatio let za Los Angeles.
Nakon tjedan dana propovijedanja po Zapadnoj obali, krenuo sam zrakoplovom u Mexico u posjet tamošnjem hramu. Držeći se svoga novog pravila, obukao sam karmi odjeću i bez problema ušao u Mexico. No, nitko me nije ni pogledao i nisam imao prilike podijeliti svoju dobru sreću ni sa kim kao što sam to mogao s onim poslovnim čovjekom na letu za New York.
"Zbog jednog ružnog iskustva," razmišljao sam, "žrtvovao sam nektar propovijedanja svjesnosti Krišne na putovanjima. Dosta mi je ovoga. Kad se budem vraćao u Los Angeles, ponovo ću odjenuti dhoti."
Tjedan dana kasnije ukrcao sam se u zrakoplov za Los Angeles. Krišna je odmah podržao moju odluku. Čim sam sjeo, čovjek pored mene je počeo pričati: "Jeste li vi budist?"
"Ne, gospodine," odgovorio sam, "ja sam Hare Krišna."
"A, Hare Krišna," rekao je. "Mislio sam da ste vi iščezli."
Nasmijao sam se. "Ne, nismo nestali, samo ne nosimo uvijek našu odjeću."
"Mogu li vas upitati nešto o vašoj vjeri?" rekao je.
Nisam mogao odoljeti da se ne nasmijem. "Možete, svakako."
S velikim užitkom sam mu odgovarao na pitanja tijekom cijelog leta. Bio sam sretan da sam ponovo u akciji. No, prava potvrda da sam donio pravu odluku došla je kad smo sletjeli u Los Angeles.
Prošao sam carinu i useljeničku kontrolu i hodao prema izlazu kad sam na svoje iznenađenje ugledao još jednu kontrolnu točku. Pretpostavljao sam da je to zbog pojačane sigurnosti i stao u jednu od dvije kolone. Strpljivo sam čekao dok je jedna službenica provjeravala putovnice u mom redu, a drugi službenik u susjednom redu, svega nekoliko metara dalje.
Iznenada je službenik podigao pogled i ugledao me. Osmjehnuo se: "Hej! Ovo je Hare Krišna!"
Ljudi iz oba reda su me pogledali.
"Hare Krišna!" nastavio je on. "Kakvo ugodno iznenađenje!"
Sramežljivo sam se smiješio dok je gomila buljila u mene.
"Kažem vam ljudi," nastavio je on glasno, "ovi Hare Krišne su miroljubivi."
Uzeo je nečiju putovnicu za pregled, no i dalje je glasno govorio: "To su vam oni što pjevaju po ulicama s bubnjevima i činelama."
Pogledao je u svoju kolegicu. "On sigurno neće ugroziti let," rekao je. "Obećavam ti. Jedan od mojih najboljih prijatelja bio je CBG u njihovom pokretu (vjerojatno je mislio GBC) i bio je izvanredna osoba."
Žena je bila iznenađena njegovim ponašanjem baš kao i mi ostali, no on se smijao i pokazivao mi da mogu ići naprijed. Žena mi je na brzinu pregledala putovnicu. "U redu, gospodine," rekla je, "možete dalje."
Sve oči bile su uprte u mene dok sam hodao naprijed i prolazio pored službenika.
"Dođite, gospodine," rekao mi je tiho. "Jeste li vi zaista Hare Krišna?"
"Da," odgovorio sam, "ja sam pravi Hare Krišna."
"Onda izgovorite mantru," rekao je.
"Sa zadovoljstvom," odgovorio sam. "Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare."
"Tako je," rekao je široko se osmjehnuvši. "Pravi ste. Dobro došli natrag u Sjedinjene Američke Države."

Srila Prabhupada piše:
"Ponekad pokret za svjesnost Krišne šalje svoje predstavnike sannyasije u strane zemlje u kojim danda i kamandalu nisu baš na cijeni. Tamo šaljemo naše propovjednike u običnoj odjeći da predstave naše knjige i filozofiju. Naša jedina misija je privući ljude ka svjesnosti Krišne. To možemo činiti u odjeći sannyasija ili u uobičajenoj odjeći. Naš jedini cilj je širiti zanimanje za svjesnost Krišne." (Srimad-Bhagavatam, 7.13.9)